Razvrstavanje antibiotika

Antibiotici pripadaju grupikemoterapijski proizvodi koji nastaju mikroorganizmima, inhibiraju rast zaraznih agensa ili razvoj tumora (maligni tumori). Mnogi od njih ne mogu izravno, ali neizravno utjecati na zaštitna svojstva tijela, stimulirajući (imunomodulatore) ili suzbijaju imunosupresore.

Proučavanje antibiotika počelo je 1929. godine nakon otkrića ljekovitih svojstava penicilina.

Do danas je otkriveno i opisano više desetaka tisuća antibiotika, no za liječenje se koristi oko 50 vrsta, drugačije u borbi protiv različitih bolesti.

Uz pomoć ove skupine tvari, stotine bolesti mogu se izliječiti, među njima: kuga, tuberkuloza, antraks, mnoge druge strašne, brzo oštećene bolesti ljudi ili životinja.

Kao i kod svih lijekova, razvrstavanje antibiotika ovisi o njihovom podrijetlu, mehanizmu djelovanja, kemijskoj strukturi.

Antibiotici su tvari dobivene odekstrakti bakterija, gljivica, životinjskih tkiva. Ako se tvari dobivene kao rezultat ekstrakcije kolonija nisu popustile na dodatno liječenje, onda se smatra prirodnim antibiotikom. Ako se molekula kemijski modificira kako bi poboljšala svojstva, može se govoriti o polusintetičkom podrijetlu tvari.

Dakle, klasifikacija antibiotika po podrijetlu podrazumijeva antibiotike, prirodne i polusintetičke.

Ako se uzme u obzir način na koji se ti lijekovi bore protiv bolesti, klasifikacija antibiotika prema mehanizmu djelovanja dijeli ih u:

• lijekovi koji ometaju normalno funkcioniranje staničnih membrana;
• tvari koje zaustavljaju sintezu proteina i aminokiselina;
• inhibitori koji uništavaju ili inhibiraju sintezu staničnih stijenki svih mikroorganizama.

Prema vrsti izloženosti stanici, antibiotici mogubiti baktericidna i bakteriostatska. Prvi vrlo brzo ubijaju štetne stanice, drugi usporava njihov rast, sprečava reprodukciju.

Klasifikacija antibiotika prema kemijskoj strukturi uzima u obzir skupine prema spektru djelovanja:

• beta-laktam (prirodne, polusintetične tvari širokog spektra) koje imaju različite učinke na mikrobe;
• aminoglikozidi, koji utječu na bakterije;
• tetracikline, suzbijanje mikroorganizama;
• makrolide, borbu protiv Gram-pozitivnih kokusa, unutarstaničnih podražaja, koji uključuju klamidiju, mikoplazmu i slično;
• anamicine, naročito aktivne u liječenju gram-pozitivnih bakterija, gljivica, tuberkuloze, gube;
• polipeptidi koji zaustavljaju rast gram-negativnih bakterija;
• glikopeptidi, koji uništavaju zidove bakterija, zaustavljaju sintezu nekih od njih;
• antraciklina, koji se koriste za tumorske bolesti.

Ova klasifikacija antibiotika pomaže kliničarima da ispravno odaberu vrstu lijeka učinkovita u borbi protiv tog ili onog patogena.

Međutim, kako bi liječenje bilo uspješno, ilijek je odabran pravilno, liječnik mora prvo razmotriti koji je patogen izazvao bolest, a zatim odrediti otpor tog patogena u različite skupine lijeka.

Nakon toga, stručnjak određuje optimalnu količinu tvari koja može uništiti bolest, ali istovremeno osigurava minimalni broj nuspojava, trajanje liječenja.

Razvrstavanje antibiotika, koje bi trebale znatibilo stručna pomoć, ako je potrebno, pokupiti nekoliko lijekova koji pomažu jačanju uzajamnog utjecaja ili proširiti raspon djelovanja lijeka.

Budući da antibiotici su snažni tvari koje mogu uzrokovati ozbiljne nuspojave, mogu se koristiti samo za specijaliste namjene.