Anatema je iskapanje kršćana iz svetih misterija i od kontakta s vjernicima. Koristio se kao kazna za posebno teške grijehe pred Crkvom.
Pitanje potrebe za anatemom i njegova dopuštenost- jedan od najtežih crkvenih problema. U cijeloj povijesti Crkve kao aplikacija ili ne-primjeni ove kazne diktira niz specifičnih okolnosti, među kojima je bio opseg opasnost od grešnika za crkvenu zajednicu.
U srednjem vijeku, na Istoku i na Zapadumišljenje blaženog Augustina potvrđeno je da krštenje ne isključuje osobu iz Crkve, pa čak i anatema ne može konačno zatvoriti put spasenja duše. I dalje, takva kazna u doba ranog srednjeg vijeka na Zapadu bila je "tradicija vječne propasti". Istina, primijenjena je samo za smrtne grijehe i samo kad je bilo pogrešnih apsolutnih tvrdoglavosti i nije bilo želje za ispravljanjem.
Ortodoksnost je rekla da je anatema koncilijarnaproglašena ekskomunikacija osobe (ili grupe) čije su djelovanje i misli prijetile jedinstvo Crkve i čistoću dogme. Taj čin izolacije nosio je obrazovnu, ljekovitu funkciju u odnosu na anatemiziranu i opreznu vezu s vjerničkom zajednicom. Takva je kazna primijenjena tek nakon mnogih neustrašivih pokušaja da se grješnik pokajalo i dao nadu budućem pokajanju i, kao posljedicu, povratak čovjeka u krilo Crkve u budućnosti, a time i da ga spasi.
Čin za koji bi se ta kazna mogla shvatiti,je da ima karakter velike stegovno djelo ili dogmatski, jer osobni Anathema podvrgnuti raskolnika, lažni učitelji, Heretici. S obzirom na ozbiljnost ove vrste kazne posezala za njom u vrlo rijetkim slučajevima u kojima ni jedan od mekše sredstava za svoje grešnike nemaju učinka.
Anatema je izrečena izvornoanathema ", što je doslovce značilo" neka bude excommunicated ". S vremenom se riječi mijenjaju. Konkretno, pojam "anatema" više nije ekskomunikacija subjekta, već čin ekskomunikacije ("ime-anatema"). Stoga, možda takav izraz "anathematizing (it) ime i (ili) njegova hereza."
Zbog ozbiljnosti ove kazne, izlažite gamoglo bi predstavljati reprezentativno vijeće biskupa ili sinodu s patrijarhom na čelu, te u posebno teškim situacijama - Ekumenskom vijeću. Ako bilo koji patrijarh rješava takvo pitanje sam, onda je odluka ipak sastavljena kao koncilijarna.
Kada je anatema bila nametnuta nakon smrti, bilo je zabranjeno spomenuti dušu pokojnika, obavljati službu, zahtijevati službu i dati dopuštene molitve.
Nametanje ove kazne uopće nije značilonačin da se vrate u Crkvi i, kao posljedica toga, na spasenje naručena. Da biste uklonili ovaj vrhovni crkveni kazna trebala bi komplicirane pravne radnje: pokajanje grešnika u javnom poretku. U slučaju dovoljnog razloga (puninu i iskrenost kajanja, nedostatak opasnosti od grešnika na ostale članove Crkve, te u skladu s odredbama kazne) autoriteta u rečenicu, da odluku o otpust proklinjali. Anathema se može ukloniti nakon smrti. Onda opet tolerirati nikakvu vrstu obilježavanja mrtvih.
</ p>