Dug unutarnje vlade

Nacionalne potrebe u većinifinancira iz sredstava koja država dobiva u obliku obveznih plaćanja i poreza. U situaciji u kojoj se javni prihodi znatno smanjuju, potrebno je pokriti svoje troškove iz sredstava primljenih iz drugih izvora. Stoga se formira javni dug, što znači skup kreditnih odnosa između zajmoprimca (države) i vjerovnika (pravne ili fizičke osobe). U sferi državnih odnosa država može biti i dužnik i zajmodavac.

Trenutno postoje takve vrstedržavni dug RF-a, unutarnjih i vanjskih. Valja napomenuti da u Rusiji ova podjela ima malo drugačiji pristup nego u drugim zemljama. Prema „o stanju unutarnjeg duga Ruske Federacije” zakona Ruske Federacije, koji je usvojen 1992. godine, podjela javnog duga na stranoj i domaćoj valuti drži kriterija. Prema tome, svi Rusija posuđivanje su podijeljeni u vanjske i unutarnje, s obzirom na nove obveze valute. Jednostavno rečeno, domaći javni dug je dugova u rublju, a vanjski - devizni dugovi. U svjetskoj praksi, unutarnji državni dug definiran je državnim dugom prema stanovništvu. Na temelju istog svjetske prakse, oblici državne domaćeg duga može biti kao krediti primljeni od strane vlade, državnih zajmova, proveden kroz izdavanje vrijednosnih papira primljenih proračunske kredita i proračunske kredite, kao i neke druge obveze.

Domaći dug može biti uvjetno(koji postoje u obliku vlasničkih vrijednosnih papira) i netržišnih (formiran na temelju izvršenja saveznog duga i izdanih za otplatu duga).

Unutarnji javni dug nosi mnogomanje opasnosti od domaćeg javnog duga. Ne nastaju propuštanja usluga i robe na njegovu otplatu, iako je u isto vrijeme gotovo nemoguće izbjeći određene promjene u gospodarskom životu, što u većini slučajeva ima vrlo značajne posljedice. Što je veći domaći javni dug, to su veće negativne posljedice. Na primjer, plaćanje kamata na dug uzroka koji generira nejednakost dohotka kao najveći dio državnih obveza je koncentrirana u najbogatijeg dijela stanovništva. Kao rezultat otplate unutarnjeg duga dovodi do činjenice da su sredstva dobivena od najosjetljivijih sektora stanovništva, sele u više pritoka. Kao rezultat toga, onaj tko posjeduje veze još je više obogaćen.

Unutarnji javni dug, u usporedbi svanjski, mnogo manje, tako da je nedavno došlo do transformacije potonjeg u prvu. Vanjski javni dug otplaćuje se iz sredstava koja su posuđena na domaćem tržištu. U tom smislu, od 2002. godine, država je počela povećavati iznos domaćeg javnog duga. Treba napomenuti da je ova zamjena i dalje do danas.

Unutarnji državni dug niti nijesamo pozitivna, ili samo negativna strana gospodarstva. Na temelju trenutnog stanja gospodarstva najvjerojatnije je neutralan položaj. Očekivati ​​da će za nekoliko godina nestati potrebe za domaćim javnim dugom, teško je isplatiti, ali pokušati smanjiti količine na minimum, izravna je dužnost države.